BLOG

Luka se useljava u stan na petom spratu, tražeći mir. Tišina je idealna dok ne čuje tapkanje iz zaključanog stana iznad – kao dete koje trči. Igra kucanja po plafonu postaje opsesija. Šapati postaju pozivi, a stan zamka. Luka shvata da igra s nečim što želi njega. Granice stvarnosti i užasa se brišu. Ova jeziva priča otkriva kako prošlost postaje zamka.
Uvek sam tražio racionalno objašnjenje. Škripa? Stara kuća. Zvukovi? Mačka na tavanu. Ali ono što mi se dogodilo u toj kući… nije bilo racionalno.U 2:31 svake noći, nešto bi disalo… direktno iza vrata. Onda su počele poruke. Pa ruke. A kad sam video snimak kamere — znao sam da više nisam sam.I sada… čak i ovde, u stanu, na trećem spratu……još uvek čujem to disanje.
Pre deset godina oluja mi je oduzela prijatelje i ostavila me sa košmarima. Zovem se Luka, ribar sam kraj Dubrovnika, a more me nikad nije pustilo. Dok oluja ponovo navire, stari ribar Ivan šapuće o Dubinskom Zovu – glasu iz dubine koji mami mornare. Svetionik na litici krije tajnu, a senke me zovu po imenu. Da li ću se odupreti ili potonuti zauvek?
Zora se tek probijala kroz guste oblake kada je Milan stigao u selo Ravno Polje. Selo, skriveno duboko u planinskim venama jugozapadne Srbije, gotovo da nije postojalo ni na mapama. Nema više od dvadeset kuća, većina napuštena, a one u kojima je još bilo života izgledale su kao da se bore protiv zaborava.